Igor Svilokos (kako neobično prezime), dao nam je ovomesečni zadatak na temu “Ukras koji nedostaje na jelci, ali je u srcu”. Tema je lepa, možda se može reći da zvuči jednostavno, a nije uopšte. Još uvek nisam sigurna da ću napisano i objaviti jer nema ni teoretske šanse da ispunim zadatak na zamišljeni način – “Nije tekst o tuzi, već o osećaju da je taj neko sa vama čak i za praznike. Dakle, pišite o lepim uspomenama na neke prošle Nove godine i Božiće koje ste proveli sa dragim ljudima.” /Upravo iznova i iznova puštam novu pesmu Bože Vreće – “Krila” i teško je ne zaplakati kada se spoji njegova pesma, divne reči koje je ostavio ispod svog videa i ova tema/.
O kojoj euforiji da pričamo ? O onoj gde nam Trg izgleda kao deo cirkuske šatre ? O petardama koje će praštati na sve strane da se ulicom neće moći proći ? O zadovoljstvu jurnjave po tržnim centrima gde se, najednom, održavaju sve bitnije manifestacije ? Ne što nemamo gde, nego što smo deo globalnog potrošačkog društva pa gde slaviti, provoditi se, širiti…nego po tržnim centrima. Poenta je proslaviti u miru, zadovoljstvu, sreći… ili puniti džepove onima kojima već ispada iz istih ? I ? Imam manjak vijuga pa to ne shvatam već sam u zanosu sećanja, uspomena i osećanja ? Liči li to na mene ? Teško.
A ko mi sve nedostaje ? Kada bih krenula da nabrajam, ne bi to baš krenulo gde treba. Boli i samo razmišljanje, a kamoli još da to pretočim u reči. I mrtvi i živi su utkani u taj milje. I oni kojih više nema i oni koji su otišli trbuhom za kruhom ili se udaljili iz nekog razloga, a ostavili puste nade na svom parčetu zemlje da bi im, “bilo bolje” u nekoj tuđoj prašini.
Mnogi mi nedostaju. I nedostajaće dok sam živa i dok me pamet služi. Život. Valjda tako i treba da bude. U to ime nazdravljam virtuelnom čašicom orahovače koju samo jedna osoba ume da napravi tako da je popijem s merakom. Volim te, dušo moja, kao i sve one koje bih sada rado gledala, a ne mogu. Iako i ta ljubav ima svojih prepona, skokova u dalj i u vis, nema ni lepšeg ni boljeg ni jačeg od nje. Nazdravljam svima onima kojima ćemo se i mi pridružiti kada za to dođe vreme, kao i onima koji su rasuti po svetu. Kao biseri. Ali bez sjaja i bez vida i pored zdravih očiju.
Širim krila i odoh negde u noć posutu zvezdama i oblacima, išaranu srećom i tugom jer jedno s drugim pod ruku ide. Sretno nam svima svakoga dana u godini, ma koji to dan bio. Jer svaki je jedinstven, neponovljiv i ne vraća se.
Živeli !
Tekst: Tatjana Milić Babić
Beograd, petak, 20.12.2019. godine (16:15 – 17h)
Video: YouTube