Nedeljno jutro. Sunčano, pospano, toplo i tako mirisno kao sveže ispečeni kolači. A baš joj se nije ustajalo u zoru gledajući sunčeve zrake kako se lenjo provlače ispod napola spuštenih roletni musavih prozora dok je ležala ispod toplog jorgana. Da… Još nije prozore obukla u bistrinu neba, ali planira… Planira…
Mmmm…. Zar moram i nedeljom, pomislila je. Ponavljanje istoga dana kao u filmu „Dan mrmota“. Osećaj nezadovoljstva, nemoći i nejasnoće uz jedno veliko zašto. A onda je bljesnula iskra. Svetlost probudjenog moždanog impulsa. Probudjena misao kako je divno početi dan rano jer ostaje zavidan broj sekundi, minuta i sati za potrošiti ih.
Osmeh. Obasjao je sopstveni osmeh, onaj što čuči unutra i čeka da bude otkriven. Sebi i drugima.
Očekivanje dosade i gubljenja vremena. Neispunjeno. Na zadovoljstvo nekolicine. Zaigrala je rulet i…gle čuda. Osvojila dobitak. Mali doduše, ali vredan radovanja.
Ko rizikuje ima šanse i da dobije. Ali ko rizikuje može i da izgubi. Treba biti spreman za oboje, ali … može li se biti dovoljno spreman ? Može li se biti dovoljno dobar hazarder u kockarnici života ?
Tatjana Milić Babić, 22.05.2012






